222 km

Malo mistike za ove zimske dane

Put nas je poveo preko tamnih brda..



...sve do osunčane ceste, koja je nakon dnevnog mraka izgledala kao da nas vodi u neki bolji, ljepši svijet.


Čuli smo da tamo negdje postoji osamljeni dvorac na litici provalije..


..i da je jedan prozor tog osamljenog dvorca bio Matovilkin s kojeg je spustila svoju zlatnu kosu..


..a mi smo se spustili puteljkom u dubinu, gdje već godinama nisu dopirale ni sunčeve zrake..


..već samo do jasno ocrtane granice, kao da nas žele upozoriti gdje je granica stvarnosti i mračne iluzije.



Taj nas je dan voda pratila u stopu, a slap je bio naš lajt motiv...


..sve dok ponovo nismo krenuli u visine...


..i došli do jedne čistine na kojoj su nam žilava stabala očvrsnuta od bure odašiljala čudnovate signale "hešššš" tjerajući nas da pogledamo u pravcu njihovog naklona...


...i gle! Čovjek na mjesecu!
- Vidi ga! To je on!
- Kako li je samo stigao prije nas?


Nezadovoljni odgovorom odlučili smo nastaviti putovanje već drugom osunčanom cestom danas..



..opet u dolinu... gdje smo ugledali Kralja ispod hrasta kako očekuje dolazak svojih Vitezova. Nismo im htjeli smetati pa smo nastavili..


...putevima plavog slapa...


...do sada već ostarjelog i napuštenog drvenog mlina.


Ne tako daleko naišli smo na Vilu kako stoji unutar vremenskih vrata..


..a onda su i ona i vremenska vrata nestala nama pred očima sa zadnjom zrakom sunca..


..a mi smo na izlasku smo htjeli zatvoriti vrata, ali..
I vrata ne zatvoret se
v dne
ni noći nest tu
ne vnidi skvrnan
v grad si..

Ovaj se petak (22.12.) u Čakovcu održava promocija časopisa "Ven`o" u kojem će naći mjesto i moja fotoreportaža nastala u ljeti 2005. "Gradić u koje se održava izbor najljepše koze :) kako bi se potaknuo njihov uzgoj".

Časopis izlazi svaka 2-3mj, a glavnom se uredniku svidjela fotoreportaža pa sam od sada pa nadalje i ja dio tog tima ;)
Uskoro više informacija o časopisu i njegovoj dostupnosti.
Pozdrav!

Gdje je Slunjčica okončala svoj tok i kao kap po kap, pretvorila se u slap(ove)...

Ako putujete nekih sat i pol od Zagreba u smjeru Plitvičkih jezera, naići ćete tik uz cestu na putokaz na kojem piše «Rastoke». Svakako nemojte ignorirati taj putokaz, već skrenite u tom smjeru jer neće požaliti ;)
Taj nam dan Rastoke nisu bile glavna destinacija, ali su se dobro uklopile kao uvod u Plitvička jezera. No, da se vratim sad na Rastoke.




Već se sa ceste pruža pogled na to "vodeno-mlinarsko naselje" u koje se ulazi preko starog drvenog mosta potpomognutog željeznom konstrukcijom, najboljeg svjedoka gdje se rijeka Slunjčica preko sedrenih stijena doslovno "rastaće" u rijeku Koranu.



rijeka Korana



U ovo proljetno doba ne moram naglašavati da zelena boja prevladava, a svako toliko isprepliće se bijelom bojom vodene pjene nekog slapa, slapića, brzaca ili kaskada.


Na tim se hridima i otočićima iznad Korane razvilo naselje staro tristo godina. Prilagođavajući se prirodnom terenu, zaobilazivši vodene površine koliko god je to moguće, no ipak, ne narušavajući isto to, kuće su se vrlo dobro ukopile, a ne fale ni mostići.


Na samom ulazu u naselje, jedna nam je ljubazna baka pokazala njen podrum u kojem ima i svog vlastitog mlinca žličara, jer srećom ispod njene kuće baš teče jedan slapić, kojeg onda po potrebi preusmjerava i s tim pokreće mlin.

pogled sa ceste na bakinu kuću i pogled kroz dno njenog podruma na slap



jedan od najvećih slapova i drveni mlin


Rastoke su tako radi te jedinstvene prirodne ljepote stopljene sa starim naseljem, 1969. godine upisane u Registar nepokretnih spomenika kulture Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu.

Kao što sam već rekla, Rastoke nam taj dan nisu bile glavna destinacija, pa smo već oko 11h ujutro nastavili naše "vodeno" putovanje prema Plitvičkim jezerima...

....nastavak slijedi uskoro....

Gradić u kojem se održava izbor najljepše koze :) kako bi se potaknuo njihov uzgoj

-fotoreportaža nastala u ljeti 2005.-

Da smo moja bolja polovica i ja jednostavno "mamci" za izlete, u to smo se već davno uvjerili. No, krajnju smo potvrdu definitivno dobili običnim odlaskom kod automehaničara, kojeg nam je ugovorio moj tata, i to samo nekih 20-tak km od Rovinja prema unutrašnjosti Istre, u mjestu Svetvinčenat (ili još poznato kao Savičenta i San Vicenti), jer kao tamo postoji jedna radionica s odličnom opremom.
Ostavivši auto mehaničaru koji nam je rekao da će popravak potrajati, odlučili smo se na šetnju umjesto da nam razno razni zvukovi paraju uši u radionici.
Nismo imali pooojma da je to malo mjesto tako posebno!!! Jednostavno smo ostali zapanjeni i ugodno iznenađeni novim otkrićem.
Tiho.. mirno... zeleno.. nešto sitno ljudi na ulicama... dok smo pogledom na povijesne građevine odmah dobili dojam da nekad i nije baš bilo tako tiho i mirno!





Prvo smo naravno primjetili Kaštel jer je najveća građevina. Iako je nastao još u 13.st., današnji oblik dobiva 1589.g. Ta mletačka građevina, pretrpjela je mnoge ratove, uništavanja, obnavljanja i mijenjanje vlasnika. (pogled sa stražnje strane)






pogled na Kaštel sa glavnog trga, Place:
Kaštel ima čak tri kule i jednu palaču.
Zamislite si sve šta ste znali vidjeti u srednjovjekovnim filmovima: konjanici u željeznim oklopima, pokretni most kao ulaz u tvrđavu, vlastela, običan puk, sajmovi, trgovci, vitezovi... Svemu tome su Kaštel i Placa bili svjedoci kroz mnoge godine, a usred Kaštela spaljena je i jedna vještica, 1632.g., koji je bio jedan od rijetkih procesa u Istri.






Svetvinčenat je poznat po pravilnoj renesansnoj arhitekturi, pa je tako i glavna Placa renesansnog izgleda...






...okružena renesansnim kućama iz 16st. ...















...i gradskom ložom iz 18.st. ...





...dok na sredini Place, stoji cisterna iz 1808. g., posebna po tome što je izgrađena od dobrovoljnog priloga pučanstva...
















...a istočnu stranu Place krasi renesansna crkva iz 16.st. sa trolisnom fasadom od domaćeg klesanog kamena, koja je ujedno i župna crkva Svetvinčenta u kojoj se štuje tijelo sv. Viktorije, preneseno iz Rima 1669.god.
















Odmah do place nalazi se još jedna manja crkva, u stilu gotičke pučke arhitekture, koja čuva drveni kip sv. Antuna Opata iz 14.st.











...a od nje se širi pogled niz ulicu kroz koju, što se više udaljavate vlastitim koracima-udaljuje se i samo vrijeme, jer vas odmah nakon gotike neugodno isprepada friška bijela fasada!

12.st., 15. st., 18.st. Mleci, Francuzi, Talijani, Austrijanci, burni ratovi, vitezovi, patricijska venecijanska obitelj Grimani di San Luca, benediktinci, vještice, konji, bučni sajmovi, freske, sveci, srednji vijek, renesansa, gotika....
Itekako da je mjesto samo prividno tiho i mirno! Vjerujte mi, predivno je! U tih sam se sat vremena skroz stopila s burnom prošlošću Svetvinčenta, a na to su me doslovno natjerale sveprisutna tišina i mir, koje čovjeku u takvim okolnostima jednostavno potpiruju maštu.
A nas smo dvoje išli samo popraviti auto tog sparnog, ljetnog prijepodneva... :))